PRAVO NA POŠTOVANJE DOMA U KONTEKSTU BESPRAVNE GRADNJE U PRAKSI EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA I USTAVNOG SUDA RH

Autor analizira praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) i Ustavnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u vezi s pravom na poštovanje doma iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija) i članka 35. Ustava Republike Hrvatske s naglaskom na specifična pitanja koja se pojavljuju u recentnoj praksi a vezana su uz rušenje bespravno sagrađenih objekata. Dobro je poznato kako se već pri ispitivanju postojanja „doma“ i dopuštenosti ograničenja prava na dom, ESLJP rukovodi vlastitim interpretativnim tehnikama, metodama i načelima tumačenja prvenstveno razvijenim u svojoj sudskoj praksi. Spomenuti pristup ESLJP-a u vezi s pravom na dom prihvatio je i Ustavni sud. Polazišna točka ESLJP-a ona je o autonomnom konceptu prava na dom. Postojanje doma neovisno je o definiciji tog pojma u pravnim sustavima država članica te ono predstavlja činjenični, a ne pravni pojam, i ovisi o postojanju „dovoljnih i trajnih veza“ s konkretnim mjestom. Pitanje povrede prava na dom, osim autonomnog pristupa, traži primjenu načela razmjernosti pa se ono primjenjuje i u predmetima koje pokreću pojedinci koji stanuju u objektima predviđenim za rušenje posebice s obzirom na javni interes koji se pojavljuje s druge strane. U članku autor analizira slučajeve u kojima se primjenom načela razmjernosti ocjenjuje miješanje države u pravo na poštovanje doma pojedinaca koji stanuju u objektima predviđenim za rušenje. U članku se navode i kritike koje je ESLJP pretrpio zbog (ponekad neujednačene) primjene svojih interpretativnih tehnika i načela.